Vikend za pamćenje

Ovaj produženi vikend iskoristili smo za odlazak u susjednu Srbiju na Smotru Saveza izviđača Beograda. Naša se Nuša još prošle godine na FIPO-u u Osijeku sprijateljila s članovima odreda Kolubarac iz Lazarevca, pa su oni bili toliko dobri da nas pozovu da budemo njihovi gosti na Smotri od 01. do 03. svibnja.

Naša je Odiseja započela kavicom u Pianu, gdje smo još dogovorili neke detalje i pregledali imamo li sve što nam je potrebno za put. Kad smo ušli u vlak nastali su problemi jer su neki ljudi sjeli na mjesta za koja smo mi imali rezervacije i nisu se htjeli maknuti, iako smo ih lijepo zamolili i pokazali im rezervacije. Na kraju je stvar riješio kondukter, ali ne moram ni naglasiti da su nas strijeljali pogledima skroz do Beograda. Dobro, ne nas sve, već jadne Sašu i Alex koji su imali tu nesreću da sjede sami s nekima od ljudi koje smo digli iz ostalih kupea. Putovanje je uglavnom prošlo mirno, iako od uzbuđenja nismo uspjeli uhvatiti previše sna.

Na kolodvoru u Beogradu vrlo su nas srdačno dočekali Buki i ekipa. Jutarnja kavica za razbuđivanje i krenuli smo put Ade Ciganlije. Neki su tek stigli pa su počeli dizati svoje logore, dok je većina naših domaćina još ugodno snivala. Kako mi ne znamo tiho pričati (opće poznata stvar :-), ubrzo smo ih probudili svojim milozvučnim glasovima, pa su iz svih šatora lagano počele provirivati brojne snene glave. Moramo priznati da je većina nas došla s nekim bojaznima, možda čak i predrasudama, no sve je to nestalo kad su nam svi počeli otvoreno i prijateljski pristupati i tretirati nas kao stare prijatelje. U takvoj toploj atmosferi brzo smo se počeli osjećati kao kod kuće. I zato moram poručiti svima koji možda imaju iste predrasude s kakvima su i neki od nas došli; Srbi su genijalni ljudi. Totalno GENIJALNI! A posebice naši domaćini.

Gosti odreda Kolubarac bili su i Crnogorci i Makedonci, s kojima su nas odmah upoznali i draga naša Barbara iz Slovenije. Skoro cijela ex-Juga na okupu. Iznimno smo se razveselili neumornoj Barbie jer je prošlo dosta vremena otkad smo se s njom zadnji puta vidjeli. Nakon što smo se smjestili u šatore, koje su nam ne samo osigurali, već i podigli naši domaćini (genijalni ljudi, kao što sam već spomenula :-), uslijedilo je otvaranje. Nakon otvaranja Nuša i Barbara otišle su dati intervju na televiziju, a mene su intervjuirali za neku radijo postaju (nisam zapamtila ime, znate mene i imena :-).

Prije ručka malo smo još prošetali obalom Save da utvrdimo strateški razmještaj kafića pogodnih za jutarnju kavicu ;-) Za ručkom smo upoznali još dosta simpatičnih članova odreda Kolubarac, tako da smo se već počeli osjećati kao da smo tamo nekoliko dana, a ne svega par sati. Posalije ručka uslijedilo je razgledavanje Beograda. Pridružio nam se Buki junior, iliti Damir koji nam je bio vodič. Prvo smo otišli do Trga republike da vidimo ''konja'', ovaj, pardon, kneza Mihaila, pa smo krenuli do Skadarlije, poznate ulice u kojoj su prije stanovali glumci, slikari i pjesnici... Nešto kao Montmartre :-) U autentničnom okruženju, uživali smo uz fine frapee i kavicu.

Taman smo krenuli do Kalemegdana, kad je počela padati kiša. Jedino je Katarina bila spremna i poput Sport Bilija iz torbe izvukla kabanicu. No kako to biva s kabanicama za jednokratnu upotrebu, brzo je pukla (na glavi ni manje, ni više), tako da je i ona ostala bez zaštite. Ali nismo se dali obeshrabriti, pa smo smjelo nastavili dalje. Na kraju je nebo shvatilo da pametniji popušta i prestalo je padati :-D U Knez Mihailovoj smo se malo duže zadržali, jer su neki svakih par sekundi nestajali u dućanima kraj kojih smo prošli, no nakon 40 minuta (Alex i meni je narednog dana bilo potrebno svega 10 minuta normalnog hoda za isti taj put) uspjeli smo napokon doći do Kalemegdana.

Prošetali smo parkom i Beogradskom tvrđavom, gdje smo održali foto session na svim zanimljivijim lokacijama. Žao mi je jedino što nismo stigli u Vojni muzej. Vidjeli smo samo nekolicinu izložaka u prostoru oko tvrđave. I još jedan kurozitet; primjer kako što efektnije iskoristiti prostor - da ne bi opkopi samo stajali prazni u njima su napravili teniske terene. Ne znam kako drugima, ali meni to nikako ne ide zajedno; stara tvrđava i u njezinu podnožju teniski tereni. Stvarno bodu u oko.

Na povratku smo otišli na večeru i onda u kamp na druškanje s novostečenim prijateljima. Bilo je puno toga što smo htjeli međusobno saznati jedni o drugima, tako da se već danilo kad su neki krenuli na spavanje.

Usprkos podočnjacima i umoru, drugog smo se jutra probudili vedri i spremni za nove izazove. Prijepodne smo sudjelovali na natjecanju. Natjecala se ekipa u sastavu Saša, Ljubica, Tamara, Lea i Živac. Prva kontrolna bila nam je dizanje šatora. Prvo nas je šokirala činjenica da kod njih šator diže petero ljudi, jednostavno nismo znali što bi s petim tako da je cijelo vrijeme netko bio smetalo. Zbunilo nas je i kako su im centrale složene; totalno drugačije nego kod nas. Triput su slagali prije nego su shvatili koja centrala ide gdje. A i platno slažu drugačije. Uglavnom, malo smo se izblamirali na šatorima, iako nismo bili strašno loši.

Nakon toga čvorovi. E ni tu nismo briljirali. Oni za razliku od nas imaju primjenu čvorova, što je za neke malo teže nego ono naše trči i veži. 4 smo čvora uspjeli svezati, no mrtvi nas je zeznuo. Bome nije lako kad ga moraš oko sebe svezati. Zaključili smo da nam se ovo puno više sviđa i da ćemo odsad nadalje našu djecu tako učiti vezati čvorove.

Potom, poligon. E ovo je bilo zabavno. Tu su Saša i Alex zamijenili mjesta, jer se njemu nije dalo, a G.I. Alex je bila skroz nabrijana. Kako je poligon osmislio naš dragi Dejo, bilo je tu svakakvih gluposti; i penjanja po drvetu i koluta i provlačenja... Neki su poligon prošli ko pravi vojničine, dok su se neki malo izblamirali. Alex je briljirala u svemu osim na početku kad je umjesto da skoči na preče, završila na guzici. A Naš Živac je k'o pravo malo majmunče savladao sve prepreke bez problema.

Trebali smo još i na signalizaciju, ali nitko nam nije znao reći gdje se ona točno održava (tek smo navečer saznali), pa smo odustali i otišli kod čika Toze na pjesmice. Oduševili su nas njihovi poletarci i neke njihove školske pjesmice, a shvatili smo i da su nam gotovo sve izviđačke iste, što i nije toliko čudno uzme li se u obzir koliko smo dugo živjeli u zajedničkoj državi, ali svejedno smo se iznenadili, jer Slovenci imaju sve skroz drugačije pjesme od nas, a isto su bili s nama u Jugi. Mi smo im otpjevali ''Šmokljane'' (a što bi drugo :-) i ''Barambu'' i zaradili buran aplauz.

Čika Tozo nam je pokazao i svoje maketice koje izrađuje i demonstrirao nam let svojih drvenih letjelica, a onda nam je održao kratko predavanje o igrama u izviđačima i oduševio nas raznim igračkama mozgalicama koje ima. Nažalost, toga kod nas nema za kupiti, tako da smo se teška srca odvojili od njih kad je došlo vrijeme za ručak.

Nakon ručka smo se podijelili u dvije ekipe; jednu koja je krenula u razgledavanje, a shoping ako stigne i jednu koja je krenula u shoping, a razgledavanje ako stigne. Alex, Saša, Maja, Barbara i ja smo bili u ovoj prvoj grupi i vodio nas je naš predragi Stefan kojeg smo odmah preimenovali u Štefek. Mi smo krenuli od hrama Svetog Save, pa pogledali zgrade razrušene tijekom bombardiranja Beograda, onda svratili do crkve Svetog Marka gdje smo i prisustvovali dijelu ceremonije vjenčanja, pa prošetali parkićem uz crkvu, potom posjetili botanički vrt, Skupštinu Srbije, Terazije, vidjeli hotel ''Moskvu'' i tako došli i do Trga Republike. Dok su ostali odlučili odmoriti uz osvježavajuća pića i nešto za prigricnuti, Alex i ja smo odjurile u brzinski shoping suvenira (imate triput pravo pogađati što sam ja kupila :-). Na kraju je ispalo da je naša grupa provela više vremena u shopingu, od ove kojoj je to bio prvi cilj, tako da bi im bolje bilo da su išli s nama, ali kad nisu htjeli slušati... Sve u svemu svi smo se zadovoljni vratili na Adu na večeru. Moram tu još samo spomenuti da nas je Štefek vodio poput profesionalnog turističkog vodiča. Nema toga što nije znao; čudo jedno od djeteta. Pitam se koliko bi naših klinaca njegovih godina znalo provesti ljude po Zagrebu uz tako detaljna objašnjenja. Mislim da je odgovor ZERO. Štefek, svaka ti čast.

Navečer još jedno divno druženje uz logorske vatre, puno pjesme, smijeha i dobre zabave... Teška srca otišli smo na spavanje znajući da ćemo se narednog dana morati vratiti kući :-(

Nakon doručka spakirali smo stvari i srušili logor. Na zatvaranju su podijeljene nagrade najboljim ekipama (čudnog li čuda, mi ništa nismo osvojili :-P), te je uslijedilo opraštanje. Svima nam je to teško palo. Iako smo izmijenili e-mail adrese i kontakte za fejs te dogovorili ponovni susret u rujnu u Lazarevcu, nije nam bilo lako. Na kolodvoru je poteklo i nekoliko suza, dok su nekima suze potekle tek kad su došli kući i shvatili da je stvarno gotovo.

Sve u svemu jedno prelijepo druženje koje je iznjedrilo mnoga divna, nadam se i dugogodišnja prijateljstva. Još jedno VELIKO HVALA našim domaćinima na svemu, posebno Bukiju, čika Tozi, Dejanu, Stefanu, Damiru, Piretu, Titi, Irini, Ivanu, Ivanu, Željku, Milici... A hvala i našim prijateljima Mikiju i Martinu iz Makedonije (nećemo zaboraviti na ''put lubenica'' ;-) te našoj neponovljivoj Barbari. Nadamo se da ćemo vam ubrzo uzvratiti gostoprimstvo i veoma se veselimo budućem susretu.

By: Helen