I ove smo godine, već tradicionalno sudjelovali na fašniku u Samoboru. U počast našoj rukometnoj reprezentaciji na fašnik smo išli obučeni u kauboje. Razmišljali smo da idemo u hrvatskim dresovima, no onda bi mogli biti bilo koja naša repka, a kauboji su ipak jedni i jedini :-DNa okretištu Ljubljanica našli smo se oko 15 do 11. Sjeli smo na Samoborček i krenuli prema Samoboru. U autobusu smo se putem namaškarali i, kako bi se ufurali u fašničko veselo raspoloženje, pjevali sve moguće izviđačke pjesme, zabavljajući pritom i ostale putnike.
Oko pola 12 stigli smo u Samobor gdje su nam se pridružili i članovi družine Mihaela Šiloboda iz Sv. Martina pod Okićem. Razmijenili smo rekvizite kako bi svi bili prigodno zamaskirani i poput pravih kauboja, krenuli u osvajanje Divljeg zapada, ovaj, pardon, Samobora.
U 12 je počela dječja povorka. Kako su i naši poletarci iz družine Mihaela Šiloboda nastupali sa svojom školom,
krenuli smo prema centru da vidimo njihov nastup i pružimo im podršku. Oni su bili obučeni u Eskime, a pratili su pingvine s Južnog pola (četvrtaše), koji su Samoborcima donijeli lijepu ekološku poruku u stihovima i pjesmi. Nisu, nažalost, pobijedili, ali smo bili strašno ponosni na njih.Nakon nastupa svi smo zajedno otišli u lunapark, kojem smo se toliko veselili. Isprobali smo sve moguće vožnje. A najviše nam se urezala u pamćenje vožnja na Top spinu. Mislili smo da je to nešto lagano što te malo digne u zrak, pa spusti, ali prevarili smo se. Toliko nas je puta izokrenuo naopačke da više nismo znali gdje je nebo, a gdje zemlja; svugdje smo vidjeli bijelo. Najviše smo umrli od smijeha kad je u jednom trenutku Lucija od straha počela vikati: ''Još sam premlada da umrem.''
Nije bilo loše ni na simulatoru. Netko je od nepoznatih klinaca koji su bili s nama unutra pretkraj pritisnuo gumb za opasnost, pa se simulator otvorio prije kraja i onda smo dobili još jednu besplatnu simulaciju. Weeee za nas.
A kakav bi to bio fašnik bez krafni? Zato nas je Helen sve nakon lunića odvela na krafne. Naravno, ona se jedina sva zamazala jedući ih (a tko bi drugi :-). Više je pekmeza završilo na njenoj košulji i hlačama, nego u njezinim ustima. Lol
Nakon kratkog foto-sessiona, popeli smo se do crkve gdje smo uživajući u pogledu otpjevali par pjesmica, a onda su dečki započeli snježni okršaj. Pritom su, kako to
obično biva, najviše nastradale cure. Dora je nekoliko puta uletjela na putanju snježnim grudama, tako da je par njih umjesto kod Živca završilo u njezinoj glavi. Kad je Helen zaključila da su dečki počeli pretjerivati, zaustavila je igru i krenuli smo u laganu šetnju gradom.Šiloboci su nas k'o pravi domaćini proveli malo po centru i okolici i objasnili nam gdje se sve snima naša poznata sapunica. Koja od ove dvije koje trenutno idu, ne bih znala reći jer nijednu ne gledam, ali čini mi se da bi mogla biti Dolina sunca u igri (ako se tak uopće zove?). Putem smo susreli i puno Indijanaca koji nas nisu baš milo gledali, tako da smo bili u stanju potpune pripravnosti odluče li se crvenokošci za napad :-P No osim par mrkih pogleda, nikakvih drugih okršaja nije bilo, tako da smo svi živi i zdravi završili naš obilazak Fašničke republike.
Oko 15 sati smo se rastali i krenuli svojim kućama. Šiloboci u Sveti Martin, a mi natrag u Zagreb.
Nema komentara:
Objavi komentar